“Nisam niti Rambo, niti Chuck Norris, a niti onaj koji može o ratu pisati po pričama drugih koji su aktivno sudjelovali u njemu. Ima onih koji su znatno više u Domovinskom ratu učinili od mene i mogli bi puno više toga napisati, ali ne dozvoljavam da o ratu pišu oni koji nisu niti vidjeli prvu crtu bojišnice. Moj ratni put je u Zapadnoj Slavoniji, Daruvar, Pakrac i Lipik. Za ratne zasluge u obrani grada Daruvara, kao pripadnik AJT „Pjetlići“ dobivam posebno priznanje. Za ratne zasluge na području Pakraca, odlikovan odličjem Redom hrvatskog trolista. Ne želim sebe stavljati u prvi plan, jer ima onih koji su zaslužniji za obranu i oslobađanje Zapadne Slavonije, ali ne stidim se niti svog udjela u svemu tome. Moj rat još uvijek traje, neki pokušavaju zaboraviti, a samo mrtvi su vidjeli kraj rata.
Ne prizivam niti zveckam oružjem, ali nešto mi ne ide u moju glavu. Podsjećajući se na oko 16 tisuća smrtno stradalih, od toga 402 djece, polovica civila, preko 30 tisuća ranjenih, ozlijeđenih, te još uvijek nepoznat broj oboljelih. Preko 200 tisuća prognanih sa svojih ognjišta. Nakon 26 godina i prvog pucnja u Pakracu, mi ne znamo koliko nam je branitelja, ali i civila zbog trauma iz Domovinskog rata počinilo suicid. Ne znamo koliko ih je preminulo od raznih bolesti, uglavnom karcinom, moždani i srčani udari. Prosječna dob smrtnosti hrvatskih branitelja 45 – 50 godina, a dnevno ih umire oko 10-tak. Ovih dana zbog nagle promjene vremena, a posljedica učešća u Domovinskom ratu, samo vidimo osmrtnice preminulih branitelja.
Počelo je prije par godina. Dio branitelja, čelnici određenih braniteljskih udruga, a o tome sam već pisao, ima hrabrosti otići preko Save, pokloniti se žrtvama, samo je pitanje žrtve čega? Onih koji su poginuli napadajući gradove i okolicu koju sam nabrojao. Ma krasno. Documenta, koja organizira svoju tribinu u Pakracu, mjestu koje dan danas nije obnovljeno, mjesto koje još uvijek traži ostatke poginulih i nestale. E tu neki branitelji se aktiviraju, traže nešto samo da bi isplivali na površinu kao veliki zapovjednici i ratnici, a za vrijeme rata Pakraca nisu niti vidjeli. No, čudi me onaj koji je bio u Pakracu, bio jedan od vođa obrane Pakraca, ranjavan od srbočetničkih snaga.
I prošle godine kada su ima u goste došli „Graditelji mira“ ili kako stoji u priopćenju sastali su se: bivši pripadnici VRS, JNA,VJ, AR BiH, HVO i HV. Nu ima tu jedna rečenica koja ubada u srce. Domaćini iz Hrvatske: „Uz dobrodošlicu domaćini su izrazili spremnost za saradnju i dijalog , ističući da im je žao što među nama nema i pripadnika Vojske Srpske Krajine (VSK), njihovih neposrednih bivših neprijatelja.“ Poznavajući njihov mentalni sklop, jednom neprijatelj, uvijek neprijatelj, a još nikad se nisu ogradili od velikosrpske ideje. Virovitica – Karlovac – Karlobag, a u sredini Daruvar i Pakrac. Trebalo je slomiti kičmu, Pakrac, da bi se ideja o velikoj srbiji ostvarila. Nije im uspjelo, u ratu, ali ne damo da to učine u miru, jer težnja je tu. Ideja o velikoj srbiji (ne griješim pišući mala slova) nije zaboravljena.
Izjave poput suradnje glede pronalaska nestalih ili poginulih, daj molim vas, da hoće to bi odavno bilo rješeno samo kada bi oni pokazali grobove netko bi morao za to odgovarati. Opet poznavajući naše pravosuđje, ne bi se ni to dogodilo mada se zna i nalogodavac i egzikutor masakra nad hrvatskim civilima posebno braniteljima, a posebna priča u svemu je otmica i smrt dr. Ivana Šretera iako se vodi kao nestali sve manje je nade i realnosti da je živ. Prisjetimo se i 19. 08. 1991. godine, napad na Policijsku postaju Pakrac. Vi, mirotvorci, prisjetite se ili vas moramo prisjetiti na današnji dan 05. 02. 1992. godine, dan kada su pokopani pripadnici A satnije 105 bjelovarske brigade. Njih 18 nad kojima je izvršen masakar ili četnički pir. Ni to nije bilo dovoljno, već nakon dvije godine nakon pokolja prilikom postavljanja vijenaca, opet ti isti četnici postavili su minsko-.eksplozivnu napravu. Tri mrtva časnika. Ideja o velikoj srbiji ne prestaje. Ako to zaboravljate, podsjećam vas na više od 250 poginulih i preko 50 nestalih osoba.
Ma s kojim pravom i odgovornošću, jedan od „mirotvoraca“ izjavljuje slijedeće: “Ovdje smo bili mi, a tamo oni”, govorio je. “To je što znam sa naše strane, a sa njihove ne znam gotovo ništa. Sada kada govorim o stradalim, govorim o civilima i vojnicima sa hrvatske strane. Kasnije ćemo doći do mjesta gdje su stradali civili srpske nacionalnosti, nad kojima je počinjen ratni zločin.” Ispravnija teza bi bila, ja o ratu ne znam gotovo ništa njemu znano zašto i s kojim pravom govori o tzv. ratnim zločinima nad srpskim civilima. Niti bio blizu niti vidio niti zna išta o borbama u Pakracu. No njemu na dušu.
Kažu da je ljudski oprosti, ali hoćemo li zaboraviti tko nas je svakodnevno granatirao, držao u okruženju, masakrirao naše zarobljenike. Koliko mi je poznato ove godine na obliježavanje zarobljavanja policijskih službenika PP Pakrac, Hrvata, dolazi i predsjednica Republike, gđa. Kolinda Grabar – Kitarović. Kakvo će to biti pružanje ruku i upoznavanje, to Vam je XY, onaj koji 01. 03. pucao po hrvatskim policajcima, napadao na hrvatski teritorij. Ili to je oficir JNA koji je štitio srbočetničke snage tog dana ili slijedećeg dana. Pozovite obavezno i Veljka Đakulu jer je i on sudjelovao u ovoj napadačkoj operaciji i njegova slavna izjava: „Da smo hteli ……“. Ovo je komandir logora Bučje ….
Mnogim braniteljima Pakrac i Lipik ostaje u sjećanju. Što znamo reči tu smo drugi puta rođeni, jer barem po nekoliko puta smo gledali smrti u oči. Osim onih koji su bili daleko u pozadini i njima je lako sada pružatit ruku mira, jer nemaju taj osjećaj da smo zajedno na istom mjesto gdje smo se nekad gledali preko nišana. Svojim činom djelite branitelje stoga molim “Koordinacija udruga proisteklih iz Domovinskog rata gradova Pakraca i Lipika“ neka Vaš razum prevlada, a ne samovolja pojedinaca. Rane su još otvorene i duboke. Ne želimo SANU 1 i 2. Možda neki da, a podržite li ih postavlja se pitanje zašto se onda borilo za slobodu ovog kraja i Hrvatske u cijelosti. Nama region ne treba”.
PREDSJEDNIK UHB RH
Dražen Šemovčan – Šeki
