Živimo u svijetu gdje se načelno potiče izražavanje vlastitog mišljenja i sloboda govora. Tako se nekad možemo naći na meti neistomišljenika koji uz svoje različito mišljenje često dodaju i omalovažavajuće kritike. Na takve komentare često se branimo, a nekad i napadamo. Međutim, nekad se takve kritike dijele šakom i kapom, a mi im bespogovorno vjerujemo i ne opiremo. To se najčešće događa kad takve udarce zadajemo, sami sebi.
Dobro je biti u jednoj mjeri samokritičan. Zdrava samokritičnost nam pomaže realno procijeniti svoje sposobnosti, pokazuje koji dio odgovornosti odbijamo preuzeti, a kojeg smo uzeli previše, otkriva koji su motivi naših odluka i slično. Ako smo zdravo samokritični moći ćemo se suočiti s činjenicom da možda nismo u pravu u vezi neke situacije i priznati si to. Da bismo mogli biti samokritični na zdrav način potrebno je htjeti vidjeti svoje mane i slabosti, a istovremeno biti siguran u vrijednost i dovoljnost. Svi imamo kapacitet da se razvijamo i rastemo kao zrele osobe. Međutim, često naš rast ovisi o tome koliko se želimo mijenjati, a ne koliko zapravo možemo.
S druge strane, pretjerana, odnosno nezdrava samokritičnost predstavlja tendenciju samokažnjavanju. Svaki put kad sebe proglasimo ružnima, neprivlačnima, nesposobnima mi pretjerujemo s kritikom prema sebi. Unutarnji kritičar nam uvijek govori da nismo dovoljno dobri i da smo nesposobni da ikad postanemo dovoljno dobri. Često nam govori da smo mi jedini koji ne valjamo. „Svi ostali uspiju samo ja ne.“ Kad pogriješimo nam kaže: „Jesam ti rekao. Eto ti dokaza da nisi dovoljno dobar.“ Ili „I budala bi to već shvatila, a ti opet radiš sve krivo. Baš si glup.“ Kad želite napraviti nešto za sebe reći će vam: „Ti to ne zaslužuješ. Što ti misliš tko si ti. Trebala bi te biti sramota. Opet si sebičan.“
Samokritičnost je internalizirani glas naših roditelja, skrbnika, učitelja, autoriteta i sl. Prilikom odrastanja djeca od odraslih dobivaju povratne informacije o svojim greškama. Problem je kad za svaku grešku dobiju kritiku ili budu u kazni, bude ponižavana. Kada ta ista osoba odraste, kritike koje je dobivala od drugih, pretvaraju se u samokritike. Osoba možda na logičkoj razini razumije da nije najgora osoba na svijetu, ali ima takav osjećaj i to je devastirajuće za osobu.
Unutarnji kritičar se posebno javlja kad izlazimo iz svoje zone komfora i spremamo se napraviti nešto do čega nam je stalo. Tada nam može govoriti kako moramo raditi više, ili ako ne možemo napraviti savršeno bolje da ni ne radimo. Ako pustimo da nas taj glas vodi ili ćemo klonuti i postati depresivni ili ćemo raditi non-stop živčani i nervozni. Pretjerana samokritičnost tjera ljude da budu perfekcionisti i često dovodi do sagorijevanja na poslu i/ili čira na želucu.
Ako se prepoznaješ u sljedećim tvrdnjama vjerojatno se pretjerano kritiziraš:
-Često se uspoređuješ s drugima i kod njih uviđaš kvalitete, a kod sebe nedostatke.
-Teško ti je početi raditi nešto novo zbog straha da nećeš uspjeti u tome.
-Odugovlačiš s obvezama iz straha da neće biti dovoljno dobro.
-Upućuješ sebi različite uvrede kao što su npr. Glupačo, kravo.. kad pogriješiš.
-Teško ili skoro nikad ne uspijevaš uživati u omiljenim aktivnostima.
-Vjeruješ da ćeš se pokrenuti ako se kritiziraš.
-Vjeruješ da samokritičnost ima ulogu motivacije.
-Kritizirali su te kao dijete i jedino tada si uspješno obavljao/la svoje obaveze.
-Kada ne uspiješ ispuniti bitne ciljeve osjećaš se potpuno bezvrijedno.
-Kada uspijevaš ispuniti bitne ciljeve te počinješ misliti kako oni ipak nisu bili dovoljno zahtjevni.
-Imaš doživljaj da život nikako da krene pravim putem i da se stalno događaju stvari s kojima se ne možeš nositi.
-Ne podnosiš pogreške.
-Imaš visoka očekivanja od drugih ljudi.
-Ne uspijevaš osjetiti zadovoljstvo kada postigneš određeni uspjeh.
-Teško primaš pohvale ili ih odbijaš ili pronalaziš druge razloge zašto si nešto napravio/la dobro, nikako ne dajući sebi zasluge.
-Skoro nikad sam/a sebe ne pohvaljuješ.
-Kada se pohvališ ne vjeruješ u te pohvale.
-Smatraš da je ljubav prema sebi isto što i sebičnost.
-Strah te da će te neko drugi iskritizirati, pa to onda uradiš sam/a pred drugima, da ih preduhitriš.
-Uglavnom koristiš “moram” kada pričaš o svojim obavezama, zadacima ili željama.
-Najčešće sebe okrivljuješ za probleme u svom životu ili čak životu drugih ljudi oko tebe.
-Okrivljuješ se kada se ne osjećaš dobro te ne možeš prihvatiti svoje neugodne emocije.
Pretjerana, neadekvatna samokritičnost narušava kvalitetu života i onemogućava uživanje. Sve nas kroz život prate svakodnevne nevolje i nesvršenosti. To mogu biti pogled u zrcalo koji umjesto mišićavog tijela prikazuje jastučiće sala, jedinica iz testa u školi, nezadovoljstvo partnerskim odnosom ili manje uspješan mjesec na poslu. Takve situacije kod nas izazivaju neugodu pa tražimo načine kako da si olakšamo te trenutke patnje. Jedna od strategija koja u zadnje vrijeme dobiva puno pažnje psihologa jer se pokazala kao korisna u takvim situacijama je pružanje suosjećanja samima sebi.
Samosuosjećanje je ponašanje usmjereno prema sebi koje uključuje primjećivanje i osjećanje vlastite patnje, reagiranje na vlastitu patnju te namjeru da se nešto poduzme zbog nje. Istraživanja pokazuju da više razine samosuosjećanja predviđaju niže razine anksioznosti, depresije i stresa te više razine zadovoljstva životom. Dakle, više samosuosjećanja je vezano uz manje psihopatologije a više je psiholoških snaga poput mudrosti, optimizma, životnog zadovoljstva i sreće. Neki psiholozi smatraju da je samosuosjećanje možda najvažnija životna vještina jer pruža otpornost, ohrabruje, daje energiju i budi kreativnost.
Biti suosjećajan prema sebi ne znači biti egocentričan, već upravo suprotno. Znači prepoznati da je nesavršenost, činjenje pogrešaka i suočavanje s teškoćama dio ljudskog iskustva. Ne uzdižemo se iznad drugih već gledamo sebe jednako ranjivima kao sva druga ljudska bića. I nama su, baš kao i drugima, dopušteni neuspjesi. Jedan od strahova od postajanja samosuosjećajnijim jest da će osoba smanjiti svoj radni učinak i potaknuti lijenost. Međutim, pokazalo se da je zapravo manje vjerojatno da će takve osobe sjediti na fotelji po cijeli dan. Pritom je vrlo važno ne pomiješati samosuosjećanje s pretjeranom brižnošću. Pretjerana brižnost podrazumijeva da sebi dajemo slobodu da se prejedemo, previše spavamo ili pretjeramo s nekim drugim oblikom samosažaljenja što ima suprotan učinak od iskrenog samosuosjećanja.
Dakle, samosuosjećanje nije pasivno samosažaljenje ili samoudovoljavanje, već aktivno praćenje i reagiranje na vlastite doživljaje i doživljaje u okolini. Ono nam osigurava potrebnu podršku jer uključuje pozitivnu sliku o sebi koja se temelji na osjećajima brige o sebi i povezanosti s drugima. Ljudi koji imaju više suosjećanja prema sebi izvještavaju o većem zadovoljstvu životom, optimizmu i dobrobiti te pokazuju manju sklonost prema anksioznosti i perfekcionizmu.
Kako ljudi mogu postati više suosjećajni prema sebi?
- Obratite pažnju na svoje reakcije. Prvi korak jest da postanemo svjesni sebe, svojih osjećaja i ponašanja.
- Podsjetite se da će te više postići ljubaznošću i nježnošću nego prosuđivanjem i kritikom.
- Podsjetite se da vas ovo iskustvo ne čini lošima. Svi ljudi griješe.
- Pokušajte prepoznati gdje u tijelu osjećate bolne osjećaje. Samo ih primijetite i budite s njima bez da im pridajete ikakvo značenje i bez da se poistovjetite s tim osjećajem.
- Ako vam dolaze misli koje vas obezvrjeđuju i posramljuju osvijestite si da vam to govori vaš unutarnji kritičar i da to nije stvarno istina. Kao kad slušate radio, pa smanjite volumen, tako zamislite da stišate i svog kritičara.
- Podsjetite se da je vaš kritičar ustvari nekorisni pomagač. Viče i kritizira kako bi vas pokrenuo i motivirao na rad, ali je u stvari potpuno nekoristan i ne trebate ga uopće doživljavati. Nije cilj da dokažete svom unutarnjem kritičaru da ste ipak dovoljno dobri jer nas to navodi da se, opet, još više trudite i dokazujete. Nekad je naviše što možete učiniti samo svjedočiti tome što se događa. I prihvaćati to takvo kakvo jest. Ne slažete s njim i onim što govori, ali prihvaćate da on mora svoje izrecitirati. Ono što će se s vremenom događati je da taj unutarnji kritičar više neće predstavljati autoritet već će biti kao iritantni cimer koji živi s vama u vašem umu.
- Možete dati ime svom kritičaru i smanjili njegovu ozbiljnost humorom.
- Možete zapisati sve što vam vaš kritičar govori te nakon što se smirite ponovno pročitajte što si govorite osvještavajući koliko je navedeno netočno i preuveličano.
- Pogledajte kako postupate s pohvalama i komplimentima. Često ljudi koji su pretjerano samokritični ignoriraju pohvale i umanjuju ih. Probajte gledati na komplimente kao na dar. Pogledajte osobu u oči i zahvalite se.
- Nekad uputite sebi riječi hvale. Kad ste zadnji put zahvalili sebi za sve što ste prošli? Zato što ste ostali svoji, prisebni, zdravi i normalni? Što uspijete preživjeti mjesec? Što uspijete poplaćati račune? Što ste toliko bogati iskustvom?
- Ujutro kad ustanete prije nego krenete komentirati koliko ste ćelavi, debeli ili koliko sijedih imate, recite sebi „dobro jutro“ i razmislite što je vaše tijelo sve preživjelo i što sve trpi za vas.
- Kad vidite da ste se krenuli kritizirati, kratko se distraktirajte te iskoristite situaciju da vježbate samosuosjećajni govor. Na koji drugi način biste mogli razgovarati sami sa sobom? Kako bi sa sobom razgovarala osoba koje sebe voli. Pratite svoje reakcije za to vrijeme. Na ovaj način vježbate i emocionalnu inteligenciju.
- Razmislite što ste u toj situaciji napravili dobro. Možete napraviti popis s plusevima i minusima kako biste vidjeli da nije baš sve tako crno. Također, preispitajte jesu li vaši ciljevi i očekivanja realistični.
- Ponekad je uredu pomiriti se s činjenicom da neki zadatak jednostavno nećemo moći napraviti savršeno.
- Pitajte se: „Što mi sada treba? Što bih volio/la da mi netko kaže? Kako bih volio/la da me netko utješi? Koje bih riječi htio/la čuti?“
- Možete vježbati samoumirujući govor ispred ogledala. Ova tehnika zaista pomaže.
- Sami sebe nježno izmasirajte. Budite svjesni i prisutni dok to radite. Gledajte na to kao da dajete ljubav sebi.
- Zamislite kako bi izgledao vaš život da ste manje samokritični prema sebi.
- Kako bi govorili nekom do koga nam je stalo.
- Smanjite očekivanja. Vjerojatno nećete odmah uspjeti biti suosjećajni prema sebi, ali probajte barem 10%.
- Budite otvoreni prema konstruktivnim kritikama iz kojih možete nešto naučiti, ali ne dajte da vas drugi pretjerano kritiziraju na način da vas ponižavaju. Ako vas je strah da im se u tom trenu suprotstavite zamislite ih kao figuru kritičara koji ne govori ništa korisno te prakticirajte umirujući samogovor.
- Pratite u kojim situacijama se javlja kritičar i jesu li se obistinile njegove kritike. Ako nije, dobit će te potvrdu da su takve misli disfunkcionalne.
- Zapamtite: Što vaš suosjećajni dio bude jačao, vaš samokritični dio će se smanjivati.
Vježba – Umirujući sistem
- Par puta duboko udahnite
- Stanite uspravno, ali opušteno
- Napravite nježan izraz lica (da vilica nije stisnuta, ni lice namršteno)
- Stavite prekrižene ruke na srednji dio prsa
- Zamislite da predstavljate biće koje posjeduje nježnost, toplinu, suosjećanje. To može biti netko koga vi poznajete, živući ili pokojni ili netko tko vam je uzor (bilo da je osoba ili duhovno biće).
- Osjetite emocije koje vam se javljaju i dajte si neko vrijeme da ih upijate. Na ovaj način šaljete sebi signale sigurnosti. Ovo smiruje um.
Većina ljudi je oštra prema sebi zato što je to jedini način na koji su učeni da motiviraju bilo koga. Tako da kad kao odrasli smatraju da se trebaju motivirati oni postaju oštri prema sebi kao što su prema njima bili učitelji, roditelji, šefovi. Ironično je što to zapravo guši motivaciju. Kad bi se ljudi učili prikladnim vještinama upravljanja, pravilnim slušanjem i pravilnim metodama poučavanja svi bi bolje upravljali sobom. Ali bez dovoljno vremena, financija i truda kako bi ljudi stekli te vještine, mnogi će nastaviti sebe motivirati kao strogi roditelji…što u biti potiče pobunu u njima. Nekima samosuosjećanje može izgledati kao da dižu ruke i predaju se neuspjehu.. ali ako malo bolje pogledate, vidjet ćete da se događa upravo suprotno.
Učite kako biti prijatelj samome sebi, to će vam uvelike promijeniti život. Puno toga možete učiniti baš sami. A, ako to ne uspijevate sami, zatražite pomoć psihoterapeuta.