Pozitivna psihologija ne zagovara da stalno moramo biti sretni niti da stalno moramo misliti pozitivno već je cilj dovesti osobu do njenog optimalnog funkcioniranja. Dakle, pažnja je usmjerena na pozitivne emocije i pozitivna iskustva. Istraživanja provedena na smanjenju anksioznosti i depresivnosti svakako daju važan doprinos kad govorimo o izlječenju mentalnih bolesti. Međutim, ljudi ne žele samo ne živjeti loše, nego žele živjeti dobro. Ljudi žele mnogo više nego samo prestati patiti. Oni žele voditi život koji je ispunjen, razvijati ono najbolje u sebi, pojačati doživljaje ljubavi, rada i igre.
Teže je biti pozitivan nego negativan. Za to se jednim dijelom pobrinula priroda kako bi nas osposobila za preživljavanje. Budući da nam pozitivni događaji nisu opasni, a negativni događaji mogu biti, naš mozak će veću pozornost dati potencijalno opasnoj situaciji kako bi nas zaštitio. Naš mozak uvijek procjenjuje je li okolina sigurna. Osobe koje razmišljaju na pesimističan način, zapravo, uvijek očekuju opasnost. Često se u toj poziciji osoba osjeća bespomoćno. Bespomoćnost je osjećaj u kojem osoba smatra da ne može kontrolirati ono što se oko nje događa nego samo može „zatvoriti oči i čekati da prođe“. Ono što se nažalost događa je da osoba počne primjećivati samo negativne stvari koje se događaju. Pozitivne događaje osoba uzima zdravo za gotovo, budući je već u iščekivanju nove prijetnje.
Kad smo dobro raspoloženi, živahniji smo, energičniji i spremniji smo prihvatiti se neke stvari, a kada smo loše raspoloženi bezvoljno radimo ono što moramo. Nadalje, važno je razlikovati raspoloženje kao stanje niskog intenziteta koje duže traje te često nismo svjesni njegovog uzroka za razliku od emocija koje traju kraće, intenzivnije su te im je uzrok poznat. Sve što mislimo, osjećamo ili činimo često je provučeno kroz filter trenutnog raspoloženja.
U narodu, zadovoljstvo životom je više povezano i usmjereno na užitak, a manje na osjećaj aktivnosti i osobnog rasta i razvoja, odnosno „eudemonističku dobrobit“. U staroj Grčkoj, Aristotel je smatrao da nisu sve želje vrijedne da ih se slijedi, jer ne stvaraju osjećaj istinske sreće. Hedonističke aktivnosti pružaju zadovoljstvo, ali to zadovoljstvo obično traje kratko.
Do istinske sreće se dolazi kroz ulaganje truda i aktivnost. Npr., osjećaj povezanost se može ostvariti pažljivim slušanjem drugih ljudi, izražavanjem zahvalnosti i altruističkim ponašanjem. Življenje istinske sreće nije samo stanje, nego način života. Istraživanja pokazuju da se zadovoljenje temeljnih potreba za osobnim rastom, dobrobiti i integritetom ostvaruje kroz razvijanje autonomije, kompetentnosti i povezanosti. Autonomija znači da sami odlučujemo o svom ponašanju u skladu sa svojim interesima i vrijednostima. Kompetentnost znači da osjećamo samopouzdanje u onome što radimo, a povezanost znači da imamo bliske i povezane odnose s ljudima koji su nam važni. To možemo povezati s tim da su najsretniji ljudi koji imaju ispunjavajuće bliske odnose i bave se dobrotvornim radom.
Nadalje, istraživanja su pokazala da bez obzira na tužne ili sretne događaje, naš doživljaj sreće će se nakon nekog vremena vratiti na našu uobičajenu razinu sreće koju dobrim dijelom određuje genetika. Na pomak u uobičajenoj razini sreće utječu jedino odstupanja od normalnih događaja. Ljudi se nakon nekog vremena prilagode i dobrim i lošim uvjetima u životu. Ekstreman primjer su ljudi koji ne misle da su nesretni iako su duže vrijeme paralizirani nakon prometne nesreće ili pak, ljudi koji su dobili na lutriji ne misle da su posebno sretni. Neki događaj može smanjiti ili povećati sreću za kraće vrijeme, a potom se ona opet vraća na osnovnu razinu, koju većim dijelom određuje ličnost. Sreća bolesnih ljudi, invalida, beskućnika kao i žrtava kriminala često ne odstupa od prosječne sreće drugih ljudi, što pokazuje da se ljudi mogu prilagoditi različitim uvjetima. Jedan od takvih primjera je Nick Vujičić, čovjek rođen bez udova, koji je danas motivacijski govornik.
Bolji prihodi mogu pridonijeti većoj sreći, ako je osoba jako siromašna, ali veći prihodi dugoročno ne garantiraju sreću, jer se osoba brzo adaptira na novu situaciju. Dakle, visina prihoda je važna samo do točke koja omogućava zadovoljstvo osnovnih potreba, a nakon toga je važnije kako sami procjenjujemo svoje prihode (npr. nekim ljudima nikad neće biti dovoljno novaca).
Pozitivno razmišljanje može se vježbati jačanjem samoefikasnosti, nade i optimizma.
Samoefikasnost je vjerovanje pojedinca da sa svojim sposobnostima može nešto učiniti. Kad doživljavamo neugodne emocije to može smanjiti naše uvjerenje o samoefikasnosti, dok ga ugodne emocije pojačavaju. Samoefikasnost može služiti kao zaštitni faktor kad se suočavamo s problemima (imamo osjećaj da to, ipak, možemo riješiti). Ljudi koji imaju visoku samoefikasnost više usvajaju ponašanja koja pridonose zdravlju, prestaju s nezdravim načinima ponašanja i drže se tih odluka kad je teško.
Nadu imamo kad znamo što želimo, možemo smisliti različite načine da to postignemo te započnemo i ne odustajemo. Ljudi koji imaju izraženu nadu sigurniji su u sebe, bolje se nose sa stresom te imaju veću socijalnu podršku.
Optimizam je očekivanje da će se dogoditi više dobrih nego loših stvari. Za razliku od pesimista optimisti brže prihvaćaju realnost, rjeđe odustaju i aktivno se suočavaju s problemima.
| Pesimist | Optimist | |
|
Kako objašnjavaju uzrok nekog lošeg događaja |
Trajni npr. Ovo će trajati zauvijek, više nikad neću živjeti normalno, bit će samo još gore | Privremeni npr. Ovo je privremeno krizno stanje koje će proći |
| Unutarnji npr. Ja sam kriv | Vanjski npr. Svakome se to moglo dogoditi | |
| Globalni npr. Uvijek se meni događaju ovakve stvari, ništa mi ne ide | Specifični npr. Ovo mi ne ide, ali imam obitelj koja me voli, imam kuću, dobar sam u ribolovu,.. |
Iako ljudi uvijek žele biti što sretniji, pokušaji da neprekidno budu sretni može dovesti do rizičnih ponašanja, poput konzumacije droga, česte promjene partnera ili traženja stalno novih i uzbudljivih aktivnosti. Pretjerani optimizam može dovesti ljude da precjenjuju svoje sposobnosti prilikom suočavanja s nekom teškom ili opasnom situacijom. Na žalost, takvo ponašanje može rezultirati nesređenim životom. Također, može odvratiti ljude od pravljenja konkretnih planova za postizanje cilja… jer, „riješit će se“.
S druge strane postoji pesimizam koji se pojedincima pokazao korisnim. Tzv. Obrambeni pesimizam odnosi se na nerealno nisko postavljena očekivanja budućeg uratka. Osobe vrte sve moguće scenarije u glavi i trude se pripremiti za njih. U početku su nervozni i vjeruju da nemaju osjećaj kontrole na situacijom. Svoju anksioznost koriste kao motivaciju za pripremu za svaki mogući scenarij te tako vraćaju osjećaj kontrole.
Prijedlozi za sretniji život
Shvatite da više novca ne znači i više sreće.
Preuzmite odgovornost i kontrolu nad svojim vremenom.
Ponašajte se kao da ste sretni – nasmijte se – sama mimika utječe na emocije.
Tražite aktivnosti koje su vam izazovne i koje vas zanesu.
Spavajte dovoljno. Kronično umorni su često tromi i loše raspoloženi.
Neka vam bliski odnosi budu prioritet.
Ponudite svoju pomoć drugima.
Vodite dnevnik zahvalnosti, razgovarajte s bližnjima o tome na čemu ste zahvalni, iskažite nekom zahvalnost.
Brinite za svoj duhovni život – religiozni i duhovni ljudi su sretniji.
Budite ljubazni.
Prakticirajte tehnike relaksacije.
Vodite dnevnik zahvalnosti. Svaki dan napišite na čemu ste zahvalni. Zapamtite: Zahvalni ljudi su sretni ljudi.
Zapitajte se – živite li u skladu sa svojim vrijednostima? Ako ne živite u skladu sa svojim vrijednostima postoji nesrazmjer između načina na koji razmišljate i načina na koji se ponašate. Tek kad te dvije stvari odražavaju jedna drugu moći ćete biti sretni.
